Pokolj u selu Slabinja 11. i 12. novembru 1943.

Pokolj u selu Slabinja 11. i 12. novembru 1943. – Zločin ustaša nad stanovnicima sela Slabinja 11. i 12. u novembru 1943. godine.

Kopajući golemi, skupni grob za sebe, za svoje suseljane, seljaci su se pogledavali i nešto mrmljali.

Duja je opazila kako je Nikola Veselinović stisnutih usana klimao Stanku Juriću, jedinom Hrvatu, koji je kopao grob za sebe samog i za svoju braću Srbe, suseljane.

Stanko brate, oni nisu Hrvati, oni su vukovi! – Izrodi, moj Neđo, izrodi!

– Hej ti, izrode, što ti tu gundaš! –  rebra ću ti poravnati! – dreknuo je jedan od ustaša iz ophodnje na Stanka.

Naskoro je Duja mogla vidjeti samo glave seljaka, jer su sve dublje upadali u svoj grob još onako živi! Za malo vrijeme više im ni glave nije mogla vidjeti. Sasvim su sad utonuli u grob, samo još da ih neko zatrpa onom izbačenom zemljom! Za sve to vrijeme su ustaški stražari

stajali na nasipu zemlje i zviždali melodije svojih ganga.

Naskoro Duja više nije moga vidjeti ni lopata, što je značilo da je grob već gotovo iskopan. Počela je da se guši u plaču.

Najednom je opazila zloglasnog Šišu, predvodnika, komandanta koljača, kojeg šalju svuda po nesretnoj »Endehaziji« da smrću smiruje pobunjeni narod. Sada se iz magle pojavio o dvorištu, opasan parabelumom, u žutoj emigrantskoj uniformi. Njega su pratila trojica smrknutih

ustaša s mitraljetkama.

– Gotovo? – dreknuo je hrapavim promuklim glasom.

– Gotovo, gotovo, gospodine natporučniče, iskopan je trap za krompire! – odgovara mu ustaša sa nasipa povrh iskopane masovne grobnice.

– Dobro! – pogledavši u jamu opet dreknu Šišo – otjeraj narod u kuće da se zagrije, studeno je!

Kada su ih odveli u kuće, počeli su ih skidati sve do košulje i gaća i sasvim izuvati. U košulji i gaćama, bose izvodili su najprije muškarce, starce, a zatim djecu i žene i sve ih strijeljali pred nasipom.

Ispred vrata Dujina štaglja sprovodili su ustaše i Stanka Jurića, jedinog Hrvata u selu. S njim su sprovodili i njegovu ženu i kćerku. Žena se Stankova okrenula ustaši i plačući mu dobaci:

– Nemojte, zaboga, pa zar ćete i nas Hrvate?!

– Hrvati! – dreknu Šišo, koljački komandant, koji je već bio spreman na to pitanje. Znamo mi dobro te Hrvate po Slavonji. Kalniku, Psunju, Papuku, Krndiji, Primorju, Dalmaciji, Bosni i po onom hrvatskom bolje reći izdajničkom Zagrebu! Vas još prije svih ovih treba pobiti!

Nemojte, zaboga, pa imate li srca i duše!? Sav je ovaj narod nevin! Ako hoćete odmah ćemo se ovog dana iseliti kuda god vi kažete, ali nas ne ubijajte?!

U taj tren Stanko se ljutito okrenu ženi i dreknu na nju.

– Prestani! Nikakve više milosti od njih ne traži! Neka nas skupa s našom bracom Srbima pobiju! Živjeli smo s njima kao s pravom bracom, pa čemo i mrtvi s njima zajedno ležati u ovom grobu! Pucajte, vaša mi milost ne treba!

Šišo je, sav poplavio od bijesa, izvadio parabelum i za tren je odjeknuo pucanj čiji metak probi Stankovu glavu. Od soka, žena i njegova kćerka su zanijemile. Videći, iako bezizlaznu situaciju, Stankova žena se nekako pribra, uočivši da se sada radi o sekundama pred katastrofu. Poče moliti Šišu:

– Poštedite barem mene i ovu curicu, živi bili, poštedite!

– Nema poštede, kujo, za vas izdajnike!

Zena ga uhvati za rukav i kleknuvši poče moliti za milost;

– Ako mene nećete poštedjeti, barem ovom djetetu…

U taj tren Šišo ispali metak u glavu djevojčice, koja ni zjevnuvši pade na nasip, ustaša je čizmom gurnu u jamu.

– Evo joj poštede! – dobaci Šišo.

Žena naglo ustade, vrisnuvši kao lavica i zgrabi Šišu rukom za bluzu, a drugom ga poče grebati po licu.

– A jojoooj, a jojoj, šta uradi, zlikovče prokleti!

Drugi ustaša zgrabi otraga za rubac i kosu, ispalivši metak u nju. Žena se prevali na nasip.

Predah je bio vrlo kratak. Na nasip su ustaše izvele već nove žrtve, među njima i mladu lijepu ženu Maru Sortijenović, koja je u naručju držala svoju petomjesečnu bebu.

– Gospode, pa zar će i to nevino stvorenje?! – u užasu je viknula Duja.

Duja nije uspjela zakloniti dlanovima oči, vidjela je kako planu mlaz plamena iz revolvera i Mara skupa s bebom pade u grob. Iz groba se čuo prodorni plač djeteta.

Kada su gotovo svu jamu zatrpali, dreknu Šišo:

– Stanite!

Seljake brzo poredaše po našipu, okrenuvši im lice prema jami.

U isti mah ustaše povadise revolvere. Duja je mogla čuti pucnjavu, plotun i padanje seljaka kopača u jamu koju su i za sebe sami iskopali.

Ostao je samo Matija Stanić, poznati seoski ljubitelj rakije. On je stalno mirisao po šljivovici, izgubivši svaki interes za sve dogadaje i zbivanja oko sebe.

– Zatrpaji! dreknu ustaša na njega.

Matija poče zatrpavati veliku jamu, koja je već bila puna. Sada samo treba zatrpati leševe ovih njegovih drugova, koji su s njim do malo prije isto radili. Ruke su mu drhtale, jer shvata šta se i njemu neizbježno sprema

– Pa još su živi, hropte! – dobaci bojažljivo Matija.

– Kuš, zatrpavaj, kako ti je naređeno! – odsiječe mu ustaša.

Na licu Matije, koji je zatrpavao leševe svojih drugova titrali su refleksi straha i tuge za životom. Kada je zatrpao jamu, vrijeme je i njemu otkucalo.

– A sada, šta ćemo s njim? – zapita jedan od ustasa.

Matija ih je gledao ukočenim pogledom od straha.

– Nemojte me, braćo, nemojte, sve ću učiniti, sve što mi naredite, samo mi poštedite život!

– U redu, u redu! – rojnik je neprimjetno namignuo drugom ustaši, koji je s otkočenim revolverom iznenada ispalio hitac u Matijinu glavu.

Duja je vidjela kako je digao ruke uvis i, oštro zijevnuvši, prevalio se u jamu.

Uskoro je grupa po grupa ustaša počela odlaziti u pravcu Dubice. Duja je još dugo čučala iza vrata u štaglju, bojeći se da neki ustaša nije ostao sakriven u zasjedi. U selu je carovala grobna tišina. Polako otvorivši vrata, ona se oprezno izvukla iz štaglja. Jedva se mogla ispraviti

od bolova u krstima, koljenima i u pasu. Ona je svima ispričala šta je čula i vidjela.

Te je iste noći Šišo lumpovao u Hrvatskoj Kostajnici, s koljačima iz Jasenovca i gestapovcima, svojim naredbodavcima.

Šišo, ti si naš junak, živio, živio! – svi su ispili “ex“ za svog junaka, ubicu goloruke i nevine djece, žena i staraca.

Dr Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, str. 286-288