Pokolj u selu Slabinja 11. i 12. novembru 1943. – Zločin ustaša nad stanovnicima sela Slabinja 11. i 12. u novembru 1943. godine.
Kopajući golemi, skupni grob za sebe, za svoje suseljane, seljaci su se pogledavali i nešto mrmljali.
Duja je opazila kako je Nikola Veselinović stisnutih usana klimao Stanku Juriću, jedinom Hrvatu, koji je kopao grob za sebe samog i za svoju braću Srbe, suseljane.
– Stanko brate, oni nisu Hrvati, oni su vukovi! – Izrodi, moj Neđo, izrodi!
– Hej ti, izrode, što ti tu gundaš! – rebra ću ti poravnati! – dreknuo je jedan od ustaša iz ophodnje na Stanka.
Naskoro je Duja mogla vidjeti samo glave seljaka, jer su sve dublje upadali u svoj grob još onako živi! Za malo vrijeme više im ni glave nije mogla vidjeti. Sasvim su sad utonuli u grob, samo još da ih neko zatrpa onom izbačenom zemljom! Za sve to vrijeme su ustaški stražari
stajali na nasipu zemlje i zviždali melodije svojih ganga.
Naskoro Duja više nije moga vidjeti ni lopata, što je značilo da je grob već gotovo iskopan. Počela je da se guši u plaču.
Najednom je opazila zloglasnog Šišu, predvodnika, komandanta koljača, kojeg šalju svuda po nesretnoj »Endehaziji« da smrću smiruje pobunjeni narod. Sada se iz magle pojavio o dvorištu, opasan parabelumom, u žutoj emigrantskoj uniformi. Njega su pratila trojica smrknutih
ustaša s mitraljetkama.
– Gotovo? – dreknuo je hrapavim promuklim glasom.
– Gotovo, gotovo, gospodine natporučniče, iskopan je trap za krompire! – odgovara mu ustaša sa nasipa povrh iskopane masovne grobnice.
– Dobro! – pogledavši u jamu opet dreknu Šišo – otjeraj narod u kuće da se zagrije, studeno je!
Kada su ih odveli u kuće, počeli su ih skidati sve do košulje i gaća i sasvim izuvati. U košulji i gaćama, bose izvodili su najprije muškarce, starce, a zatim djecu i žene i sve ih strijeljali pred nasipom.
Ispred vrata Dujina štaglja sprovodili su ustaše i Stanka Jurića, jedinog Hrvata u selu. S njim su sprovodili i njegovu ženu i kćerku. Žena se Stankova okrenula ustaši i plačući mu dobaci:
– Nemojte, zaboga, pa zar ćete i nas Hrvate?!
– Hrvati! – dreknu Šišo, koljački komandant, koji je već bio spreman na to pitanje. Znamo mi dobro te Hrvate po Slavonji. Kalniku, Psunju, Papuku, Krndiji, Primorju, Dalmaciji, Bosni i po onom hrvatskom bolje reći izdajničkom Zagrebu! Vas još prije svih ovih treba pobiti!
Nemojte, zaboga, pa imate li srca i duše!? Sav je ovaj narod nevin! Ako hoćete odmah ćemo se ovog dana iseliti kuda god vi kažete, ali nas ne ubijajte?!
U taj tren Stanko se ljutito okrenu ženi i dreknu na nju.
– Prestani! Nikakve više milosti od njih ne traži! Neka nas skupa s našom bracom Srbima pobiju! Živjeli smo s njima kao s pravom bracom, pa čemo i mrtvi s njima zajedno ležati u ovom grobu! Pucajte, vaša mi milost ne treba!
Šišo je, sav poplavio od bijesa, izvadio parabelum i za tren je odjeknuo pucanj čiji metak probi Stankovu glavu. Od soka, žena i njegova kćerka su zanijemile. Videći, iako bezizlaznu situaciju, Stankova žena se nekako pribra, uočivši da se sada radi o sekundama pred katastrofu. Poče moliti Šišu:
– Poštedite barem mene i ovu curicu, živi bili, poštedite!
– Nema poštede, kujo, za vas izdajnike!
Zena ga uhvati za rukav i kleknuvši poče moliti za milost;
– Ako mene nećete poštedjeti, barem ovom djetetu…
U taj tren Šišo ispali metak u glavu djevojčice, koja ni zjevnuvši pade na nasip, ustaša je čizmom gurnu u jamu.
– Evo joj poštede! – dobaci Šišo.
Žena naglo ustade, vrisnuvši kao lavica i zgrabi Šišu rukom za bluzu, a drugom ga poče grebati po licu.
– A jojoooj, a jojoj, šta uradi, zlikovče prokleti!
Drugi ustaša zgrabi otraga za rubac i kosu, ispalivši metak u nju. Žena se prevali na nasip.
Predah je bio vrlo kratak. Na nasip su ustaše izvele već nove žrtve, među njima i mladu lijepu ženu Maru Sortijenović, koja je u naručju držala svoju petomjesečnu bebu.
– Gospode, pa zar će i to nevino stvorenje?! – u užasu je viknula Duja.
Duja nije uspjela zakloniti dlanovima oči, vidjela je kako planu mlaz plamena iz revolvera i Mara skupa s bebom pade u grob. Iz groba se čuo prodorni plač djeteta.
Kada su gotovo svu jamu zatrpali, dreknu Šišo:
– Stanite!
Seljake brzo poredaše po našipu, okrenuvši im lice prema jami.
U isti mah ustaše povadise revolvere. Duja je mogla čuti pucnjavu, plotun i padanje seljaka kopača u jamu koju su i za sebe sami iskopali.
Ostao je samo Matija Stanić, poznati seoski ljubitelj rakije. On je stalno mirisao po šljivovici, izgubivši svaki interes za sve dogadaje i zbivanja oko sebe.
– Zatrpaji! dreknu ustaša na njega.
Matija poče zatrpavati veliku jamu, koja je već bila puna. Sada samo treba zatrpati leševe ovih njegovih drugova, koji su s njim do malo prije isto radili. Ruke su mu drhtale, jer shvata šta se i njemu neizbježno sprema
– Pa još su živi, hropte! – dobaci bojažljivo Matija.
– Kuš, zatrpavaj, kako ti je naređeno! – odsiječe mu ustaša.
Na licu Matije, koji je zatrpavao leševe svojih drugova titrali su refleksi straha i tuge za životom. Kada je zatrpao jamu, vrijeme je i njemu otkucalo.
– A sada, šta ćemo s njim? – zapita jedan od ustasa.
Matija ih je gledao ukočenim pogledom od straha.
– Nemojte me, braćo, nemojte, sve ću učiniti, sve što mi naredite, samo mi poštedite život!
– U redu, u redu! – rojnik je neprimjetno namignuo drugom ustaši, koji je s otkočenim revolverom iznenada ispalio hitac u Matijinu glavu.
Duja je vidjela kako je digao ruke uvis i, oštro zijevnuvši, prevalio se u jamu.
Uskoro je grupa po grupa ustaša počela odlaziti u pravcu Dubice. Duja je još dugo čučala iza vrata u štaglju, bojeći se da neki ustaša nije ostao sakriven u zasjedi. U selu je carovala grobna tišina. Polako otvorivši vrata, ona se oprezno izvukla iz štaglja. Jedva se mogla ispraviti
od bolova u krstima, koljenima i u pasu. Ona je svima ispričala šta je čula i vidjela.
Te je iste noći Šišo lumpovao u Hrvatskoj Kostajnici, s koljačima iz Jasenovca i gestapovcima, svojim naredbodavcima.
– Šišo, ti si naš junak, živio, živio! – svi su ispili “ex“ za svog junaka, ubicu goloruke i nevine djece, žena i staraca.
Dr Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, str. 286-288